Postovi

Neizbježna nestalnost života

Slika
U zadnje vrijeme osjećam se kao da mi je netko reprogramirao mozak. Onako naglo, odjednom, switch, bum, potpuno novi sklop u glavi. Znam da se to nije dogodilo preko noći i da me vjerojatno nisu oteli vanzemaljci dok sam spavala. Znam da je to sve rezultat procesa koji su se odvijali zadnjih nekoliko godina. Ali ipak…  kao da sam do nedavno bila druga osoba. Težila ciljevima koji nikad i nisu bili moji, pretjerano razmišljala, bivala neosnovano zabrinuta, dozvoljavala strahovima da me koče… A onda sam postala istinski svjesna prolaznosti svega oko nas pa i nas samih. Nestalnost doslovno svega u životu natjerala me da razmislim o tome što je doista vrijedno.
Ljudi teže novcu, moći, karijeri, ugledu… to je kula od karata koja će se sama urušiti i u danu bez vjetra. Posao možeš izgubiti samo tako, a s njime i novac, karijeru, ugled i moć. Tako ti je dobro išlo, baš si razradio svoj tridesetogodišnji financijski plan, kredit za stan za deset godina zamijenit ćeš kreditom za kuću, u među…

Kad se rodiš nekako drugačiji…

Slika
… ne smiješ dozvoliti da te uvjere da moraš postati isti. 
Kad sam bila mlađa bilo mi je puno jasnije tko sam, zašto sam tu i u kom smjeru želim uputiti svoj život. A onda sam sve to nekako zaboravila. Zadnjih godina tako sam se jako trudila postati nešto što nisam. Težila sam stvarima koje zapravo nikad nisam željela. Izabrala sam taj „lakši put“ koji nije bio nimalo lagan. Naći posao koji zapravo ne želiš u svijetu koji ti se gadi nije lakši put. Toliko sam vremena i energije potrošila na stvari koje su zapravo nevažne, dozvolila sam da me povrijede ljudi koji tako nebitni. Potpuno sam odlutala od sebe, čak me intuicija napustila. Ostala sam izložena nemilosti ljudi koji mi bez prestanka govore da ne vrijedim. 
Nikako nisam mogla shvatiti zašto mi toliko dugo ništa ne ide od ruke, zašto mi se život još nije složio na mjesto… Možda je sve to znak da uporno guram u krivom smjeru. Možda moj život ne mora biti kao životi drugih: završi školovanje, nađi posao koji plaća režije, posadi s…

Život je fucking mess

Slika
Živciraju me ljudi koji propovijedaju životne mudrosti kao: slijedi svoje snove; slijedi svoje srce; odaberi posao koji voliš i više nikad nećeš morati raditi… bla bla bla… Ti su ljudi zgrnuli bogatstvo uvjeravajući druge da bi život trebao biti bajka, a ja sam bila jedna od onih koji su pušili te gluposti i širili ih dalje. U svojim dvadesetima vjerovala sam da će se život pokoriti preda mnom i prostrijeti crveni tepih ispod mojih nogu. Vjerovala sam da ću živjeti svoju bajku. Podcjenjivala sam druge, pametovala o situacijama u kojima se nikad nisam našla, o izborima o kojima nikad nisam morala razmišljati, o odlukama koje nikad nisam morala donijeti. Tvrdila sam da nemam predrasude, a imala sam ih prema svima. 
Nitko ne govori o tome da život postaje sve teži. S trideset shvatiš da sve što si mislio da znaš zapravo ne znaš, sve u što si vjerovao je laž, a sve čemu si težio samo je neki isprazan cilj. Veze su teže, obiteljski odnosi kompliciraniji, prijateljstva se brže raspadaju. P…

Normalnost licemjerja

Slika
Kad krenu priče u Prideu oni koji ga ne podržavaju imaju samo jedan argument: „ja ne paradiram i nikome ne namećem svoj privatan život“. Ma je li? Nikome ne namećete svoj privatan život, a silujete Instagram i Facebook svojim after seks selfijima, fotkama s romantičnih večerica, šetnjica, putovanja, vjenčanja, o da vjenčanja... skupljate likeove i komentare tipa: aww, slatki, kissy kissy… Nitko vas ne naziva bolesnicima i pederčinama.
Svoju „normalnost“ namećete drugima i svaki put kad neumjesno komentirate da je nekome vrijeme da uđe u vezu ili brak ili dobije dijete. Paradirate svaki put kad svog partnera/partnericu primite za ruku dok šećete gradom, svaki put kad se poljubite u javnosti, svaki put kad ponosno kažete: „Ovo je moj dečko“. Da, paradirate svakodnevno i namećete svoj privatan život svima oko sebe, a toga očito niste svjesni. Kako bi i bili kad ste rođeni „normali“ po kriterijima: Hrvat, katolik, straight. Vi ne znate kako život izgleda onima koji su imalo drugačiji. O…

Od mjere do karijere za rođake i kumove

Slika
Foto:Ministarstvo rada i mirovinskog sustava 

Tako sam sretna što je Vlada predstavila čak 9 novih mjera za zapošljavanje i to baš u trenu kad smo moje dvije frendice i ja gotovo istovremeno ostale bez posla. Kakve li sreće, ne moramo kruh tražiti u tuđini. "Mjere će pridonijeti gospodarskoj stabilnosti i rastu…“ , naravno – kao i sve do sada.

Najjači adut je i dalje genijalno stručno osposobljavanje. Meni je osobno smiješno što se mjera smatra diskriminirajućom samo zato što je namijenjena mlađima od 30 godina. Mjera je diskriminirajuća za SVIH – i za one strije od 30, i za one koji su već stručno iskorišteni, i za one koji iz bilo kojeg razloga ne zadovoljavaju uvjete, i za sve one koji ne mogu preživjeti mjesec s 2400 kuna (a budimo realni to su svi oni koji ne žive na grbači roditelja ili sponzora). Ova mjera ide samo na ruku poslodavaca, besplatna radna snaga je tu. Nekako se uvijek poklopi da potreba za radnikom na tom radnom mjestu prestaje s prestankom jadnikova stručnog o…

Hrvatski poslodavci izrabljivanje radnika digli na posve novu razinu

Slika
U lijepoj našoj zemljici postoji nešto što se zove Zakon o radu. Taj je Zakon, kao i svi ostali, samo skup mrtvih slova. U njega ponekad zavire jedno odvjetnici i suci. Poslodavci ni slučajno. Oni su uveli neku svoju foru kao: dođi radit kod nas, al radi ko magarac besplatno bar koji mjesec pa ćemo vidjet, možda, ako, ne znam…
I ti budala dođeš i radiš kao da te u čistom zlatu plaćaju. Trudiš se jer se moraš dokazati, moraš ih uvjeriti da zaslužuješ neku mizernu plaćicu. A na kraju dobiješ samo nogu u guzicu. Kao ne valjaš, a iskoristili su sve što si napravio dobro. Izgubio si par mjeseci života, i troškovi su se nagomilali, i par stanarina si već u zaostatku, i opet si na početku… i ponovo ti netko ponudi priliku života: dođi kod nas, prvih par mjeseci besplatno, pa ćemo vidjet, možda, ako, ne znam…
E pa te svoje super prilike i ponude možete si zabiti gdje god želite. Moj život i moje vrijeme ipak nešto vrijede. Vama očito ne, al meni da. Zato ne vjerujem nikome tko nije spreman …

Biti čovjek

Slika
Ljudi me sve češće iznenade, točnije razočaraju. Ali danas sam vidjela nešto stvarno lijepo.
Čekala sam tramvaj na Glavnom. Cura i dečko su svirali na stanici. On je svirao gitaru, ona je pjevala i svirala bongose. Imala je predivan glas i bila je preslatka. Naišao je jedan stariji čovjek, izgledao je kao beskućnik; prljav, u prljavoj, istrošenoj odjeći. Čim sam ga vidjela bila sam uvjerena da će žicat lovu. Al izgled vara i stvari nikad nisu onakve kakvima se čine. Umjesto da prosi on je nekoliko kuna ubacio sviračima u kutijicu. Zahvalili su mu nekoliko puta na što je on rekao: „Ja živim na socijali, al za nešto ovako lijepo…“
To me toliko dirnulo da sam plakala cijelim putem doma i još uvijek mi oči suze. Čovjek koji živi na socijali odrekao se svog današnjeg kruha da bi nagradio ljude koji lijepo pjevaju na ulici. A veliki direktori griju svoje guzice u udobnim foteljama i zgrću bogatstvo preko leđa svojih radnika. Ne isplaćuju plaće, ne plaćaju ni porez ni doprinose, ne prijavlj…