Ja nisam ovca

Prije nekih tjedan dana objavljeno je ono pismo studentice, pardon, štreberice iz doma na Savi koja izlaske naziva asocijalnim ponašanjem, svoje sustanare divljacima, misli da će jedina uspjeti samo zato što ne diže oči s knjige. E, draga moja kako ti misliš uspjeti u životu ako ne znaš kako stvari funkcioniraju izvan korica tih knjižurina?  Podsjetila me na jednu curu iz mog razreda u srednjoj. Znala je sve knjige napamet, živjela je minutu od najpopularnijeg kluba u gradu, a u njemu nikad nije bila. Imala je petice iz svega osim iz tjelesnog i informatike. Nije se znala služiti internetom. Trebali smo jednom, za vježbu, naći neki podatak na netu i napisati izvor - stranicu na kojoj smo to našli. To je za nju bila znanstvena fantastika. Otišla je u knjižnicu, našla u nekoj knjizi traženu definiciju i prepisala izvor iz fusnote. Ljudi moji, jeste li zaboravili onu najjednostavniju definiciju inteligencije: inteligencija je sposobnost snalaženja u novim situacijama u kojima ra

Nisam ovca, ni bilo koja duga životinja koja pripada stadu, jatu, čoporu. Najbolje funkcioniram sama za sebe. Zato sam oduvijek imala problema, svima sam bila čudna, uvijek sam morala biti kontra mase, kontra svih. S vremenom sam prevladala te svoje probleme socijalizacije, čak do te mjere da mi ponekad fali veliko društvo i uplašim se samoće. Ipak i dalje postoji taj kut u koji bježim kad se umorim. Taj mali kut moje samoće. Tih nekoliko minuta, sati, dana u svom malom svemiru, sama. Ljudima to i nije baš lako shvatiti pa ispadam loša prijateljica ako jedan dan ne zovem na kavu, ako ne odgovorim na poruku u roku od 5 sec. Kreće rafal: Šta se ne javljaš? Šta se ljutiš? Šta sam ti napravila? Uvijek ja tebe moram zvat! Ako sam ti dosadna ok, aj bok! I uvijek ista priča: Ne, doma sam, umorna sam. Ne izlazi mi se. Čitam, pišem, gledam 183 put jednu te istu epizodu Prijatelja, buljim u plafon… whatever.  Čemu tolika drama? Jesam li u pravu ako kažem da osoba koja se tako pona

Pripreme za moju „seobu naroda“ su počele. Više ne znam ni šta sam sve od stvari imala, ni šta sam od toga donijela doma, a šta ostavila u Zagrebu i kod koga. Cura čiju trenutnu adresu vjerojatno ne zna ni njena mama kaže mi da je to dobro. Je, složila sam se. Prilika za novi početak. Ne moram stalno za sobom vući staro smeće. Podsjetilo me to na život koji sam sanjala. Da putujem svijetom i pišem. Da nemam ni kuću, ni stan, ni adresu samo jedan mali laptop. A stvari tek onoliko koliko stane u jedan mali kofer, bez nepotrebnog tereta, bez težine koja vuče nazad.  Šta se desilo? Kad sam se to probudila? Sad mi je mučno što se selim treći put u tri godine. Ne mogu se odvojiti ni od stare poderane odječe, a kamoli starih odnosa koji su već dugo puni rupa. Vučem za sobom tešku prtljagu punu smeća, a ono što mi stvarno treba mogu ponijeti u jednoj ruci. Možda je prava sloboda baš ta moć da iz šaka ispustiš težinu starih kofera. Da skineš ruke sa kaputa onih koji su ti već davno okr

Jebeni FPZG ništa im ne možeš vjerovat, a kao školuju politologe i novinare. No, krasno!  Prije godinu dana kada smo birali predmete završne godine, mogli smo ih birati prema smjeru koji želimo da nam upišu u diplomu (ili kako se već zove taj papir prema Bolonjskoj pomutnji). U referadi nam je rečeno da ako izaberemo po tri predmeta iz dva smjera u diplomu nam se pišu oba smjera. Pa smo na osnovu toga svi birali predmete i kombinirali smjerove. Zašto imati samo jedan kada možeš imati dva? A na kraju godine oni se smislili i predomislili pa zaključili da ipak ne možemo imati dva smjera, nego samo jedan. Zašto? Svi kolegiji su bili izborni, trebalo ih je upisati sveukupno 6. S tim da ako smo upisali 3 iz jedinog smjera trebali smo steći pravo da nam se taj smjer upiše u diplomu. Dakle, ako sam upisala 3 predmeta iz smjera Mediji i 3 predmeta iz smjera PR imam pravo da mi se oba upišu u diplomu. Ne? Ne. Sad se jednog trebam odreć. Zašto?! Na kraju te iste godine dolazi još

Cijeli dan sjedim pred kompjuterom, imam posla, rješavam meni vrlo bitna pitanja, pitanja zaposlenja i stanovanja. Rujem po stranicama Njuškala, Oglasnika, Moj.Posao.neta, sc-a… Luda, nervozna, umorna. Najradije bi zatvorila laptop i legla u krevet. Frendica me zove na kavu. Ok, trebala bih otići. Žalosno je što se i to svelo na ono trebala bi, obavezu a ne želju. Prihvaćam poziv iako mi se baš i ne izlazi. Mislim si trebala bi, nismo se dugo vidjele, a dobro će mi doći da se maknem od ekrana i porazgovaram sa živom, stvarnom osobom o cijelom tom kaosu u mom životu i mojoj glavi.  Čeka me. Tipka po svom novom smartphoneu. Nisam ni pitala koliko je platila to čudo, pretpostavljam da nije ispod dva i po, tri soma. Ulazi u auto.  „E gle kupila sam novu masku.“ „Super.“  Mislim si: „Ok, bok i tebi.“ Al šutim. Šutimo. Ona tipka po tom touch screenu . Tišina postaje neugodna, meni. Pokušavam je razbiti komentirajući gužvu na cesti i bezobrazne vozače. Ne čuje me, pričam sama sebi.  Tek

Otkad sam čula da hokej na ledu (zajedno sa ledom) dolazi u Pulsku Arenu ovog ljeta mislila sam da je to neviđena besmislica. Led u otvorenoj rimskoj areni usred ljeta?! Dobro, nije baš usred ljeta, ali temperature su i dalje prave ljetne. Pa kome to ima smisla? Zašto to nisu napravili na zimu? Onda to ne bi bio takav neviđeni spektakl koji će koštati milijune. Ali kada se pojavila prilika da se nešto i zaradi na tom čudu neviđenom, da od tih milijuna koja kunica uleti u moj džep, cijeli taj „spektakl“ mi nije više toliko besmislen. I tako, pozvali nas studente na razgovor i dogovor tko će gdje i što raditi. Osim „običnih“ šljakera: nosača piva, bačvi, gajbi i šankerica trebaju par cura na cateringu u VIP loži. Potrgale se djevojčice za ta mjesta. Valjda pod utjecaj bajki kojima su nam kljukali um. U nadi da će onako filmski prevrnuti punu tacnu u krilo princa neke kraljevine za koju ni ne znamo da postoji. Bit će to ljubav na prvi pogled i obična pepeljuga (u ovom slučaju servirka

Stigle dobre vijesti u Hrvatsku iz daleke nam Amerike. Dug je to put pa smo ih zato i toliko dugo čekali. Eto, stigle. I to baš danas kada mi je stari reko: „bježi van ako ikako možeš“.  I to baš danas kada sam htjela narodu predložiti da promijenimo himnu. Umjesto Lijepe naše da nam svira Burza rada od Postolar Trippera, nekako nam više priliči i življa je, na nju se bolje pleše…  Al eto stigla nam danas vijest da je Fitch promijenio prognozu iz negativne u stabilnu. To mora da je nešto jako bitno. Sigurno će nam sutra odmah biti bolje. Pa ću traženje posla i stana prebaciti za ujutro. Sutra će sigurno cijene biti niže, plaće veće, posla više… Probudit ću se sretna i neću si od jutra pjevati: „evo me sada na burzi rada, moj standard sada rapidno pada…“ http://www.youtube.com/watch?v=iwwwYxkf9PA&list=FLKBmj9PqVSUSjQrcTs_VjmQ&feature=mh_lolz Yeah, dream on!