Ja nisam ovca

Početak akademske godine = studentski prosvjedi, pa to je već tradicija! Cjenjkanje s Vladom. Pošto godina? Pošto ECTS? Pošto diploma? I tko bi trebao platiti više, a tko manje. Zavade se onda kolege međusobno, „uzorni“ protiv onih „manje uzornih“ pa ratuju na dvije fronte. I protiv Vlade i jedni protiv drugih. Oni uspješniji prebacuju manje uspješnima da nisu uredno obavljali svoje obaveze, pa zato nek plaćaju školarinu. A ovi drugi se brane tražeći jednakost. Svake godine isti scenariji. Da živimo u idealnoj državi stala bi na stanu onih studenata koji su redovni, koji sjede na predavanjima, koji daju sve u roku. Ali tko je motiviran diplomirati u državi u kojoj medijski naslovi tipa: „Vladin je program s faksa na biro pa onda u grob!“ nisu senzacionalizma nego istina? Šta bi mi vrijedila titula magistra kada bi trunula na zavodu? Samo bi povećala već ogroman broj nezaposlenih. Bila bi samo broj, zabrinjavajući statistički podatak.  Čini mi se da su apsolventi tražena roba.

Istina je, najteže je pobijediti sebe. Pobijediti, nadjačati one unutarnje porive plitke i besmislene. Lako je dijeliti savijete, al teško je te iste savijete primijeniti na sebe. Sebi uvijek nađemo neko opravdanje, neki izgovor, neku laž kojom ćemo se zavarati.  Mogu reći sestri: „makni se od njega, možeš ti bolje“ ili prijateljici: „ pusti ga i pogledaj oko sebe ima dečki koji bi ti bili spremni dati puno više.“ Ali kada navečer legnem sama u prazan krevet tako mi fali onaj koji mi ne daje ništa, ni mrvice sebe i svog vremena. Uvijek je nešto, netko ispred mene, uvijek je neki posao, neko društvo, neka, nešto… uglavnom ja dolazim na red zadnja. Da popunim onu rupu jednom, dva puta godišnje kada nema šta drugo raditi, kada je sam, kada mu je dosadno. Da je to neka tuđa priča rekla bi: „ma daj odjebi to.“ To nije tuđa priča nego moja, pa se ga opravdavam, prihvaćam glupe izgovore, spuštam se daleko ispod granice svog dostojanstva i časti, samo za ono malo pažnje, njegove paž

- Imaš ti prijatelje inače u životu? - Imam, na fejsu, skoro 200!  Da, to je onaj trenutak kad shvatiš da pored liste s 200 imena navodnih prijatelja sam piješ kavu ujutro, sam gledaš TV navečer. Želiš nekom nešto reći pa napišeš neki glupi status. Kao neka znaju svi, a nikoga zapravo ne zanima šta ti trabunjaš. Onda čekaš da se skupi bar 10 lajkova, jer ako je manje od toga ego ti pati. Održavanje kontakata s tim ljudima svodi se na lajk tu, lajk tamo. Kad ti treba pravi, živi, stvarni prijatelj nema ga. Nego gledaš ko je on line, pa kao nisi sam jer vidi još 17 ljudi je tu.  I tako, nakon pune tri godine u Zagrebu ja skoro da i nemam stvarnih prijatelja. Zagreb je grad kroz koji ljudi prolaze. Dođu s nekim ciljem ili nadom ili iluzijom. Kada ostvare cilj, na primjer završe faks većina ih se vrati kući. Ako ne ostvare cilj, recimo ne nađu posao vrate se kući. Ili kada se rasprše iluzije, kada shvate da Zagreb i nije baš obećana zemlja, da i tu treba proliti dosta s