Postovi

Prikazuju se postovi od studeni, 2012

Uvijek tu, al nikad ta. Zašto?

Napisala sam članak na: http://www.female.hr/ona-koja-je-uvijek-tu-ali-nikad-ta/1333/ Jedan mi se čitatelj na Twitteru javio komentarom, kaže: „Koliko se puta ovo dogodilo i u obrnutoj verziji.“ Komentar me navede na razmišljanje. Odgovorim da se očito događa često u ovoj ili onoj verziji jer ljudi il ne vide il ne cijene ono što im je po nosom. Pita me opet: „Zašto se to događa? Koji je razlog, nezrelost ili sljepoća?“ Rekla bi i nezrelost i sljepoća + znatiželja. Ono što je uvijek tu postaje poznato, a time nezanimljivo. Mislimo da na svijetu ima toliko boljih stvari, ljudi pa ih idemo tražiti, lutamo bez veze i bez cilja. Nekad treba preći cijeli svijet da bi shvatiti da nas naše blago čeka doma. Žalosno je kako ljudi mogu biti slijepi pored zdravih očiju i ono što se kaže od šume ne vidjet stabla. Koliko puta ljudi gledaju u nekog, a vide kroz njega. Nekad moraš otići da bi vidjeli prazninu koja će stati na tvoje mjesto. Rekla bi i da zreli ljudi znaju da parovi

Dižem srednji prst za život kakav je

Što se dogodilo? Gdje nas je to život odveo? Doveo nas je do točke zvane nigdje. I baš tu nigdje su svi testovi koje čovjek mora položiti. Pred zidom, koji ne možeš ni srušiti, ni preskočiti polažeš test upornosti i vjere. Što ćeš učiniti? Sjest i plakat? Okrenuti se i reći „znao sam, nisam trebao ni pokušavat“? Hoćeš li krenuti nazad utabanim putem, svojim stopama? Jer tamo preko, tamo preko je nešto novo, nešto drugo, nešto nepoznato, a čovjeku je valjda u prirodi da se drži poznatoga. Kažu ljudi, malo je onih koji su uspjeli doći na drugu stranu. Priče o njima već su postale legende i bajke. Nisi više siguran jesu li stvarno postojali tako snažni i hrabri ljudi koji su uspjeli preskočit zid ovog jadnog života, i tamo preko naći nešto više. Priče o ljudima koji su pali, koji su odustali su preglasne. Pričaju se stalno, one su stvarnost. Stojiš pred zidom. Kameni blokovi gledaju te hladno. Rugaju ti se. Jači su od tebe. Ne možeš ih slomiti, ne možeš ih preći, nema pukotina d

Welcome to the real world ili da kažem welcome to the jungle?!

Prvi pravi projekt s kolegama s faksa odmah se pretvorio u borbu za opstanak. „Ja, ja, ja i samo JA!!! Ja sve mogu, ja sve znam. Ja se mogu i klonirat i biti na 2, 3, 5 mjesta istovremeno. Mogu i putovati kroz vrijeme tako da mogu preuzeti obaveze koje zahtijevaju dan od 148 sati. Ti to ne možeš, ti to ne znaš. Ti nisi na našem faksu od početka. Ti si uljez.“ Da, neki su se pretvorili u prave zvijeri. Hoće sve zasluge za sebe. Natovare si poslova za 10 ljudi. Neće jest, neće spavat samo da nitko drugi ne dobije priliku. Njihovo se ime mora čut, moraju biti viđeni svagdje. To me izguravanje i laktarenje iznerviralo. Popustila sam, odmaknula se. Pa se moj angažman sveo zapravo na nošenje papira i vode mentorici. A možda je ona za mene najbitnija osoba u cijeloj toj priči, bez nje ne mogu diplomirat.    Brutalno su me lupili po egu kad su me izostavili s promocije fakulteta na Smotri sveučilišta. Kao ja nisam bila na preddiplomskom pa neću znat predstavit faks. Jao, ljudi moji d

Država apsurda

Čekam na MUP-u. Uzela sam broj, još je 39 ljudi ispred mene. Slušam priče sa strane. Dođe žena na šalter. Želi se prijaviti na muževu adresu. Stan je njegov, ona ima vjenčani list. Ali to nije dovoljno. On mora dati suglasnost da ona može živjeti u njegovom stanu. Allo? Šta nije taj vjenčani list dokaz suglasnosti? Zajedno do kraja života, u dobru i zlu, bla bla… Prijateljica otvara firmu. Ooo, znam šta to znači, jer se i moji roditelji bave otvaranjem firme već nekih pola godine. Čekaj ovo, čekaj ono. 100 potvrda, 100 dozvola, 100 suglasnosti, birokracija, birokracija… HITRO.HR i nije baš od neke velike koristi. O čemu da uopće pričamo kad veliki investitori odustaju od ulaganja u našoj zemlji zbog spore birokracije. Kako da onda običan čovjek ne poludi. Nije ni čudo što nema radnih mjesta. Bilo bi ih, da ih je jednostavnije stvoriti. Onda se sjetim još jednog apsurda, tj. najveće gluposti koju sam u zadnje vrijeme doživjela. Došla sam produžiti članstvo u SC-u. U međuvremen

Pitam se: kakav je život bio prije…

Zanima me kakav je život bio prije, prije interneta, prije kompjutera u svakoj prostoriji u stanu. Zanima me kakav bi mi život s cimerima bio da nema svatko kompjuter u svojoj sobi. Da svatko ne gleda nešto svoje, ne suša sam svoju muziku, ne dosađuje se sam na svoj način. Zanima me da li bi se više družili? Da li bi bili kao braća, da li bi postali i obitelj i prijatelji? Mislim da bi. Mislim da bi se zbližili da nas ove stvarčice na otuđuju.  Dok sam živjela u kampu, nismo imali ni televiziju, a kamoli laptope i internet. Ne, nije to bilo prije 100 godina, to je bilo ljeto prije samo dvije godine. Grupa nas animatora živjela je i radila zajedno. Radili smo puno, cijele dane, do kasno. Ali sjećam se večeri i pauza među smjenama, nitko nije bi zatvoren u sobi, svi smo zajedno sjedili ispred kućica. Družili smo se, zabavljali se, pili… bili smo zajedno. Razmišljala sam da ove godine uzmem sama stan, zbog prednosti i slobode potpuno samostalnog života. A onda sam shvatila da

Stvaramo Televiziju Student

Slika
Kako je teško nešto napisati u malo slova. Još kad znaš da je bitno pa ti se prsti počnu trest, a mozak zablokira. Stvaramo povijest. Tako barem kažu. Stvaramo Televiziju Student. Do danas i nisam imala osjećaj da radimo nešto bitno. Nisam bila svjesna koliko to može postat veliko. Kao nešto između novinarke, marketingašice i PR-uše javila sam se za sudjelovanje u projektu, priključila sam se grupi zaduženoj za promociju. Dobila sam zadatak da twittam ili kako bi se to fensi reklo postala sam „Community Manager“. Sastanci po kafićima, nekakvi glupi twittovi, nedostatak informacija, nepovezanost s ljudima iz studija… svi tipični problemi projekata u začetku. Mislila sam da sam dobila najbeznačajniji zadatak od svih. A uvijek je tako, uvijek je ono tuđe bolje. Žao mi je stvarno što ne znam ni snimat, ni montirat, ni raditi priloge, nit išta vezano uz televizijske emisije. Al, eto, bolje da se svako drži onoga što zna i može, nego da se gura tamo gdje mu nije mjesto. Pa sam se ja