Postovi

Prikazuju se postovi od travanj, 2013

Anti-idoli

Ok, shvatila sam. Ako želim da netko objavi moje tekstove, a   za to i plati oni moraju biti: biti što prostiji, što plići, što vulgarniji, što gluplji, što besmisleniji… A jezik, a pravopis, a gramatika? Haha! Ma šta će nam to! Ne kužim stvarno zašto nas gnjave s tim glupostima od prvog dana škole pa do kraja života. Evo sad opet donose neki novi pravopis. Vodi se oko njega javna rasprava, struka lomi koplja, al čemu kad očito svatko može pisat kako hoće. Nisam čistunka i ne volim se pravit fina. Nisam zato ni za cenzuru, ni za autocenzuru. Ako se treba nešto reći nek se kaže. Ako se treba opsovat nek se opsuje. Zvjezdice umjesto slova u riječima za koje svi znamo šta znače nemaju smisla. Ako treba nekog poslat u kurac nek ga se tamo i pošalje bez točkica i zvjezdica. Ali gdje je granica vulgarnosti? Postoji li dozvoljena količina psovki koja se smije upotrijebiti po krtici teksta? Čini mi se zapravo da kod nas vrijedi pravilo što više to bolje, pa ipak smo Balkanci. Smiješn

Što manje znam

Volim živjeti u svom šarenom balonu. Ponekad se toliko isključim iz svijeta da mi mama kaže: „ Novinaraka, a ja ti moram govorit vijesti “. Bez obzira na struku svi smo mi dio ove ludnice koja se zove Hrvatska, koja se zove Svijet, koja se zove Zemlja. Moj balon još uvijek ne može letjeti toliko visoko da bi se mogla potpuno isključiti iz svega. Tu sam, ponekad nerealna, malo iznad tla, al i dalje tu. Ono čim se ovih dana bavim je analiza vijesti za diplomski. Zahvaljujući količini gluposti i apsurda kojima nas zatrpavaju čini mi se da ga neću nikad završiti, a ako ga ikad i završim mislim da će tu količinu stranica biti nemoguće uvezati.  Muka mi je od luđaka koji postavljaju bombe, provociraju rat… Dok cijeli svijet moli za miran i sretan život nekolicina psihopata nam ga ukraćuje, pa ispada da je sudbina svih nas zapravo u rukama pojedinaca s poremećenim sustavom vrijednosti. Još mi je veća muka od naših divnih političara koji ne znaju ništa drugo nego se bahatiti i pre

Sama si? Ne govori to na glas

„To je za ljude koji su…“ stanka, pogled u pod, tiši ton „sami.“ Ne znam kako bi reagirala. Da se smijem? Ili da se osjećam jadno jer je biti sam tako strašno da se ta riječ ne smije čak ni izreći na glas?  Dolazim doma sve rjeđe i rjeđe, a svaki put kad dođem samo slušam o tome ko se oženio, ko je rodio, ko je zatrudnio. I to je to! Do sad još nisam čula da se netko negdje zaposlio, da je pokrenuo neki biznis, neki projekt, da je doprinio kulturi grada, da je ostvario neki svoj cilj… Kažem da mi je nevjerojatno kako je ovdje ljudima jedini cilj oženit se. „Kad tu i nemaš šta drugo.“ Ni na taj odgovor ne znam šta bi rekla. Ako imaš cilj, naći ćeš i sredstva. Ali lakše je spavati, lakše je ne razmišljati svojom glavom, samo se prepustiti struji društva. Ne daj Bože da si sama nakon 25-e. Završila si dva fakulteta, karijera ti je napokon dobila uzlaznu putanju, radiš, živiš, zabavljaš se, ali… ni dečka još nemaš? Pa kakva si ti to žena? E žene moje drage, same ste