Ja nisam ovca

Community manager, communication manager , bla, bla… Fensi zvanja koja si danas očito svaka nepismena budala može pripisati.  Sjećam se u kakvoj sam panici bila kad sam dobila svoj prvi profesionalni zadatak, za pravu agenciju, za pravog klijenta, ne za sestrin biznis u povojima. Bojala sam se da neću znati osmisliti plan objava za FB strancu. Nikad me nitko to nije učio raditi. Radila sam sama za sestrin salon, ad hoc, bez nadređenih, bez iskusnijih. A dok sam studirala marketing, prije samo par godina, pojmovi kao community management i content marketing nisu postojali, društvene mreže tek su bile začete. Danas su na svom vrhuncu. U njima sam vidjela ogromne mogućnosti za zaposlenje. Svaka tvrtka danas mora imati svoj FB fan page, a svaka Facebook stranica treba svog community managera. I tu sam vidjela sebe... a onda sam vidjela svašta…  Ljudski je griješiti, al neke pogreške su neoprostive. Ne znati da šuma Striborova nije šuma u kojoj rastu STRI borovi, pisati Če i božiČ

Stalno se pitam zašto neki ljudi imaju toliku potrebu osuđivati druge? Zašto nekome smetaju homoseksualci i ljudi druge nacionalnosti i druge religije i drugačijeg ekonomskog statusa? Zašto nekome smeta netko tko ne misli isto kao on, ne sluša istu muziku, ne oblači se isto? Tko je taj savršeni uzor čiji bi klonovi svi trebali biti?  Nekog tko se cijeli život osjeća neprihvaćenim jer je drugačiji, jer ne zadovoljava norme tih nametala, stvarno smeta kad se ljude osuđuje jer su drugačiji. Nekog tko misli da ga ni roditelji ne vole jer nije zadovoljio njihove zahtjeve, jer je prestao daviti točne odgovore na njihova pitanja, jer je počeo govoriti što misli, boli kad se „kamenuju“ manjine. A ono što mi najviše smeta i što mi najnejasnije je: kako netko tko je sam dio manjine može biti protiv drugih manjina? Uostalom svi smo mi dio manjine, po nečemu smo čudni toj svetoj, savršenoj većini. Ta većina je točno tko? Što? Apstraktni pojam, kao i definicija normalnog. Čovjek nije Bog, a B