Ja nisam ovca

Tko ostaje vječno savršen? Samo Barbike. Godine plastici ne mogu ništa. Godine koje na stvarnoj ženi ostavljaju tragove. Nisu nam to rekli kad su na nam kupili prvu Barbie luku za peti rođendan. Bile smo sretne što smo ju dobile. Taj ideal ljepote, kalup u koji ćemo se pokušati utisnuti od puberteta. I shvatiti da ne možemo. Da nemamo dugu ravnu plavu kosu, niti savršene simetrične grudi, glatke tanke noge in ten bez mane. Mijenjamo se. Ogledalo svaki dan glada naše drugačije lice. Prve borice i sijede vlasi, tragovi umora i sve one priče koje nosimo u očima… svaki dan smo drugačije. A ona zla mala lutkica ista je kao i prvog dana kad smo je raspakirale. Ostat će takva još barem 500 godina, to je vrijeme na koje je plastika imuna. Ali koža nije, kosa nije, tijelo nije…

  „Čim napunim 18 iselit ću se iz ove kuće!“ – vrištala sam bar jednom dnevno sa svojih 15. A sad bi vrištala: „Odselit ću se od vas čim počnem pošteno zarađivat!“  Od staraca se ne možeš odselit bar dok nisi punoljetan, kad postaneš punoljetan shvatiš da je život doma besplatan, a negdje drugdje ne, pa opet ako nemaš novaca nemaš kud. I onda kad se jednom uspiješ maknuti od staraca upadneš u klopku života s cimerima. Ne, ne, ne… nije to tako bajno kao što smo si zamišljali u tinejdžerskim danima uz seriju Prijatelji. I onda opet isti problem, potpuno samostalan život puno je skuplji, ako nemaš dečka naravno. Ako imaš onda stvari idu ovako: uvališ se u njegov stan, ne plaćaš ništa. Stanarina i režije dijele se na njega i na njegove „službene“ cimere. Zašto bi ti plaćala? Pa ti si ipak the Cura, ne? Kod njega samo prespavaš, samo svaki dan i samo se istuširaš, i samo kuhaš tamo, i gledaš tv dok njega nema, i gubiš vrijeme na netu dok ga čekaš, i naravno to sve ne radiš

Prva stvar koju sam jutros vidjela na netu je ova priča: http://goo.gl/rHSGsx   I prvo što sam pomislila kad sam vidjela koje to diplome on ima bilo je: „Ok, njegove dvije diplome su iste kao moje. Izgleda da me od čišćenja wc dijeli samo diploma „odnosa s javnošću s prestižnog privatnog fakulteta“! Ta njegova priča podsjetila me na onaj moj slom od prije par mjeseci. Znam točno taj osjećaj kad se osvijestiš, kad ti dođe do glave tko si zapravo, a šta radiš, koliko si se spustio ispod svojih mogućnosti.  Radila svašta, i čistila tuđa govna, i trpila poniženja i maltretiranja, jebali su me ljudi gluplji, nesposobniji, neobrazovaniji od mene. Sve to iz nekog razloga trpiš. Jer moraš, jer ti trebaju novci, jer moraš platiti život koji živiš…  Prije par mjeseci došla sam na razgovor za posao u jednu marketinšku agenciju. Prvo su me pitali dal imam radnog iskustva. Pitala sam dal misle na struku ili općenito. „Općenito. Jeste ikad išta radili u životu?“ – na to pitan

CineStar srijeda, ulaznice „samo“ 19,90. Kao prvo to bi trebala biti normalna cijena za kino ulaznice, sve više je previše. 30 kuna radnim danima, vikendom 35, come on! Onda se kao čudite zašto ljudi skidaju filmove.  Ono što je najiritantnije od svega je netransparentnost cijena. Imaju oni svoj cjenik, s puno sitnih slova. Tako da još nikad nisam platila ulaznicu po cijeni koja piše na cjeniku. Uvijek mi izmisle neki jebeni dodatak. Dodatak na 3D filmove, dodatak na filmove duže od 120 min i bla bla… Pa na svakom katu mirišu kokice i nachosi i… svašta nešto još. Teško im je odoljeti, pa ako uzmeš kokice moraš i kolu… i tako odlazak u kino postane luksuz koji si je sve teže priuštiti. Ovaj kontroverzni film o Diani napokon je vani. Sudjelovala sam na snimanju kao ponosni statist pa postoji mogućnost da se vidim na velikom platnu kao neka mrlja u kadru, tamo negdje u pozadini. Dakle, film se definitivno mora pogledati i to u kinu. A kako nitko od nas nije pri novcima štedi

Ovih dana buknuli su senzacionalistički naslovi o tome kako Linić kreće u provjeru iznajmljivača stanova na crno. Ok, znači nekakvi inspektori kreću negdje. Ali gdje? Kada? Kako? Kome? Mene kao podstanara jako zanima i imam pravo znati tko mi može banuti u stan, šta može tražiti od mene, koje dokumente npr. moram imati kod sebe… Osim toga, ja sam u stanu „na bijelo“. Dal to znači da će moju adresu Linićevi poslanici zaobići? Ili će baš kod mene doći, budući da nitko ne zna tko sve iznajmljuje na crno? A moje podatke i adresu netko negdje ima…  Kako god, koliko čista bila ne volim ni policiju, ni inspekcije, ni kontrole, ni provjere… baš izazivaju nelagodu. Još ako nekakvi inspektori imaju pravo ući u moj dom… grozno! Dakle, želim znati koga mogu očekivati na vratima i na što moram biti spremna. Ali! Iza senzacionalističkih naslova nema ništa. Prazan tekst, nikakve informacije. Gledam najčitanije portale i portale dnevnih novina. I šta vidim? Prvo moram odgledati par reklama,