Ja nisam ovca

Vidjela sam ljude kako startaju prije mene. Veliki talenti otkriveni još u vrtiću. Roditelji koji su to hranili i poticali. Beskrajne mogućnosti izbora. Studiranje u drugom gradu, državi, kontinentu… trebali su samo izabrati, njima je sve bilo moguće. Meni baš i ne. Ograničene financijske mogućnosti, starci koji su me tjerali da živim njihov život, a ne svoj, mali grad…  Često sam zamišljala kako bi moj život izgledao da sam se rodila kao netko drugi, negdje drugdje. Kako bi bilo da sam talentirana za nešto, umjetnost, glazbu, sport… Kako bi bilo da sam imala roditelje koji me podupiru u tome da budem ono što želim biti… Već su srednjoj školi mislila sam da sam premalo postigla za svoje godine, da sam trebala već nešto napraviti od svog života. Barem pobijediti na Lidranu ili nekom odbojkaškom prvenstvu. A onda sam se počela miriti s tim da sam vjerojatno rođena da budem prosječna. Nedovoljno posebna, nedovoljno talentirana, nedovoljno lijepa… simply : plain jane. Ali

Klubovi su nekad bila divna mračna mjesta na kojima se jednom, dvaput tjedno moglo malo podivljat, malo pretjerat, malo se raspustit… What happens in Vegas stays in Vegas – da, mogli smo reći: bio je ovo ludi vikend - bez dokaza o tome! Neko se sjećao više, neko manje… slagali bi se dojmovi do ponedjeljka, a onda bi svi sve zaboravili i počeli raditi planove za sljedeći vikend.  Dok se nisu pojavili digitalni fotići i sve upropastili. Uvijek bi se u ekipi našo neko ko je mislio da je totalno kul uvijek imat fotić u ruci i fotkat svaku sekundu izlaska. Problem je naravno u tome što je 97% tih fotki kasnije neugodno gledati. Valjda po uzoru na njih, vlasnici kubova došli su na ideju da zaposle svoje fotografe… i to je početak katastrofe. Sve se ovo događa još uvijek prije Facebooka, ali ne i prije interneta. Dakle, najsramotnije fotke pijanstava završavaju na netu. Užas! Sjećam se ponedjeljaka u školi. Blok sat informatike. Profa pokušava nešto objasniti, al niko je ne doživ

Količina gluposti u ovoj državi je nenadjebiva! Ovaj ima bunker pod svojom vilom da „zaštiti umjetnine od lopova“, a tko je nas štitio od lopova? Ova izjavi da je odrastanje sa samohranim roditeljem neprirodno okruženje. Da, to je neprirodno okruženje, a ne rat, inflacija i sve ostale gluposti koje su nas sjebale dok smo odrastali.  Onda naš divan premijer, njegova izjava zaslužuje posebnu pažnju. Njemu se brojka od 52% mladih nezaposlenih čini prevelikom i najblaže rečeno neobičnom. Njemu je neobično? A meni je neobično da se ljudi iz Banskih dvora sele u Remetinec i to u prevelikom broju!  S glavom punom tih gluposti krenem prema HZZ-u na žigosanje. Vrijeme je ružno i ja sam ružna. Natečenih očiju, neispavana… ah, žena sam, pretjerana šminka i naočale sakrit će to. Sipi nešto kao kiša. Vraćam se po kišobran… Put do zavoda čini mi se sve duži i besmisleniji. Približavam se ulazu, grči mi se stomak, povraća mi se! Otvorim vrata i nađem se u masi ljudi. Ne mogu shvat

Referendum o definiciji braka glavna je tema već tjednima. A ja se cijelo to vrijeme pitam: Zašto? Zašto se cijela država toliko bavi tim pitanjem? Zašto mu se daje toliko medijskog prostora pored rekordne nezaposlenosti, potresa na vrhovima državnih firmi, bahatih političara koji troše naš novac…? U pripremi je i proračun za 2014. klimav, pun rupa pa nam prijeti intervencija MMF-a, rezanje plaća i socijalnih prava, novi otkazi, dizanje PDV-a (opet!)… a čime se mi bavimo i zašto? E pa baš zato!  Čini mi se da je cijela ta priča plasirana da nam skrene pažnju s bitnih stvari na nebitne. Da drži naše mozgove zaokupljene glupostima i oči slijepima za prave probleme. Otkad postoje mediji postoje i načini za manipulaciju njima. Vlada postavlja agendu, odlučuje o kojim temama i koliko smijemo znati, o čemu smijemo razgovarati i o čemu uopće smijemo razmišljati.  Politički spin pobrinuo se da budemo „pravilo“ informirani po principu zavadi pa vladaj. Ono: Pokrali smo vas, uništi

I dalje stojim pri svom stavu da usluge koje koristimo treba plaćati, ali takva kriminalizacija švercera je apsurdna. Zadržavanje do dolaska policije, uskraćivanje prava na socijalni pokaz, prekršajna prijava, uskraćivanje prava na zaposlenje u institucijama lokalnih jedinica… come on! Uz takve mjere imam osjećaj kao da živimo u državi u kojoj sve tako savršeno funkcionira da policija nema drugog posla nego loviti švercere po tramvajima. A mora i ta naša policija nešto raditi kad najveće lopove ne smije dirati. Oni pravi kriminalci sjede nedodirljivi u svojim foteljama državnih službi. U državnoj instituciji nećeš se moći zaposliti ako si se ikad vozio bez karte, a kao da bi inače mogao ako nisi sin tajkuna. Ne, njihova djeca se ne voze u tramvajima. Oni imaju svoje autiće plaćene novcem nas koji nemam oni za tramvajsku kartu. I zadovoljit će uvijete za zaposlenje u državnoj službi –bez ZET-ovih kazni.  Mali tajkuni sigurno nikad nisu ušli u sredstvo javnog prijevoza, al