Postovi

Prikazuju se postovi od prosinac, 2013

Eh, ta 2013.

2013. nije mi bila draga, al je bila korisna. Godina filtriranja i čeličenja. Cijeli moj svijet prošao je kroz vatru, opstale su samo stvari koje su vrijedile, a ja sam ojačala… Sad možemo dalje, u Novu novi. Šta se bitno desilo ove godine? Diplomirala sam i završila na burzi, koliko god to odgađala. Pravih poslovnih prilika i nije bilo. Samo par lažnih obećanja. Ipak dogodila se jedna lijepa stvar. Nešto što mi je bio pravi poticaj u vremenu mojih osobnih kriza. Direktor Weekend Media Festivala pohvalio je ovaj blog i poklonio mi akreditaciju. Njemu možda sitnica, meni velika stvar – dokaz da sam na pravom putu i da ne smijem odustati. Nisu me pokolebali ni oni koji su mi okrenuli leđa i ostavili me da se sama snalazim u okrutnom poslovnom svijetu. Mnogi su mi ostali dužni honorare – bed za njih. Karma sve pamti, doći će vrijeme kad meni ta sića neće više ništa značiti, a njima će to možda biti zdanje lipe na računu. Bilo je onih koji nisu vidjeli koliko vrijedim, kojima

Ako te ne uspiju ubiti onda ti se dive

Slika
Smiješno mi je ovo naše društvo, gotovo apsurdno… Otkad se rodiš pokušava te utisnuti u kalupe. Moraš biti kao svi. Iste boje, iste vjere, istog mentalnog sklopa, istih želja, istih navika. Kad kreneš u školu ako si imalo drugačiji od većine, razapet si. Rugaju ti se ako si pametniji, rugaju ti se ako si gluplji, rugaju ti se ako ne voliš barbike ili nogomet. Rugaju ti se ako si u nečemu dobar, rugaju ti se ako si loš… Kako god, ako želiš preživjeti školovanje moraš se utisnuti u kalupe ma koliko uski oni bili. Ako preživiš osnovnu i srednju starci očekuju da kući doneseš diplomu s fakulteta da je mogu uokviriti i pokazivati susjedima. Vole se roditelji hvaliti svojom djecom, ali samo ako su pravnici, inženjeri, doktori. Umjetnici i individualci iliti crne ovce u obitelji nisu dobro došle. Kad kući doneseš diplomu moraš se zaposliti na dosadnom poslu u dobroj firmi. Od ponedjeljka do petka nositi ispeglana odjela, birati riječi da se uližeš šefu kako bi dobio promaknuće ko

Lekcija starijima: poštujte mlađe!

Stari ljudi su uvijek jako pametni kad treba dijelit životne mudrosti i kenjat kako smo mi mladi ovakvi i onakvi, loši i pokvareni, bez poštovanja i bla bla… Ali kad u dućanu treba pronaći kraj reda za blagajnu, e to je već problem.  -           Oprostite gospodine, preskočili ste cijeli red! -           Nisam ja preskočio red, ja sam taman došo na red. -           Prošli ste minimo cijelog rada i došli direktno na blagajnu! Pogledajte koliko nas čeka! Molim Vas lijepo stanite u red ko svi normalni ljudi! Prevrne očima, skupi stvari o ode. Na kraj reda? Ne, na blagajnu do i izađe prije mene!  Par minuta prije toga, babetina ispred mene u redu za kruh psuje žene koje rade: Jebo pas mater kako su spore!... Babetino u penziji si, di ti se žuri? U ostalom stari ljudi su uvijek ti koji su spori i zadržavaju red. Al svi mi prema tome moramo biti tolerantni, kao i naravno prema psovkama upućenim prodavačicama u Konzumu koje rade kao robovi danju i noću, bez praznika i nedjel

Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me

Da… nikako da naučim tu lekciju. Stari prijatelji nestaju, ili ti se kunu u prijateljstvo dok ponovo izgovaraju iste laži.  Moja teorija da će ti pomoći netko koga nikad u životu nisi vidio, dok će ti nazovi prijatelji okrenuti leđa ponovo se pokazala točnom. Bili smo si super dok sam nosila indekse po faksu i skupljala vam potpise i ocijene, sad više nemate vremena ni za kavu, a kamo li za malu uslugicu tipa: „javi mi ako se kod tebe u firmi stvori kakav poslić za mene“ . Bili smo ok dok sam ti radila besplatno i slušala priče o tvojoj lovi i vezama. Nisam čak ni tražila da ih povučeš za mene, bili mi je jasno da nećeš. Samo me zaboljelo podcjenjivanje: „znam ja ljude koji imaju svoje agencije i uspješni su jer imaju dobre ljude -   tamo nema mjesta za tebe“ . Možda smo bile najbolje frendice nekad, al sad ti je postalo tako teško pitat me „kako si?“ .  Ponekad se osjećam tako sama, a onda se stvore neki novi ljudi. Čovjek kojeg ne poznaš pruži ti ruku. To me uvijek izne