Ja nisam ovca

Čekam bitan mail, odgovor na molbu za posao iz snova, više od mjesec dana. Kopka me to i kopka… Kako to da nisu još odgovorili? Sigurno imaju posla, pa praznici, pa godišnji… tješim se. A možda sam jednostavno loša pa im se ni ne da gubit vrijeme na mane. Iščekivanje me ubilo. Više od svega mrzim ne dobiti nikakav odgovor. Možeš me pogoditi istinom direkt u glavu, reći nisi dovoljno dobra, nisi to što tražimo, to mogu podnijeti, ali ignoriranje ne. I tako nakon više od mjesec dana čekanja odlučim: javit ću se ja, pitat ću dal su imali vremena pogledati što sam napravila i reći im da mogu podnijeti odgovor kakav god bio. Otvaram razgovor na gmailu koji je sav zbrčkan, ni glave ni repa, poruke uopće nisu prikazane po redu i u tom kaosu prvi put vidim poruku koja je stigla davno, davno. Da ironija bude veća, odgovor je bio više nego pozitivan, dobila sam i termin u kojem sam trebala doći na razgovor. Gledam u ekran i tresem se. Kad je ovo poslano? Gledam datum , 8.12., a d

Hrvat osvojio Eurojackpot od skoro 132 milijuna kuna. I sad smo svi mi kao nacija ponosni jer eto nije ni Nijemac, ni Talijan, ni Francuz… nego baš Hrvat! Bravo za njega. Al nešto si mislim… pa šta će jednom čovjeku toliki novac, realno, ne? A država nam u sranju kakvom je. Pametnije bi bilo da je Hrvatska ko Hrvatska igrala Eurojackpot pa da taj dobitak bude mala zakrpa proračunskom deficitu.  Zna netko koliko točno iznosi deficit u proračunu, koliki nam je javni dug, koji je točan broj nezaposlenih? Mislite da znate? Pročitali se friški podatak neki dan na internetu, jučer u novinama, rekli su na televiziji? Ako je pisalo u novinama i ako su rekli na televiziji to mora da je točno. Ha-ha! NOT! Svi ti podatci koji izlaze u javnost, koliko god ružni bili, dobro su ušminkani. Bez brige, Vlada jako dobro skriva svoje tajne. „Znamo“ samo ono što oni žele da znamo, a to nazivaju „službenim podatcima“.  Na Indexu se između ružnih faca lažova i lopova, pardon, političara, vr

Ok, it`s official – I’m a shity writer, a shity community manager and a shity job seeker.  Kako ono kažu: „Budite strpljivi i sve će doći na svoje.“ Yeah, my ass! – Super je savjet, ono mirno sjedi i čekaj da se dogodi nešto dok se dešava ništa. Od strpljenja me hvata nervoza. Šta je s ovom državom? Šta je s ovim gradom? I šta je sa mnom? Da ne mogu naći jedan običan, normalan posao kojem ću posvetit 8, 10, 12, 15 sati dnevno, imati radno mjesto, šefa, zadatke, rokove…  Sve šta se nudi su nekakvi sumnjivi poslovi na proviziju. Ne hvala! Sad sam još i izbirljiva jel? Ne, nego sam to već prošla i hvala ne bi opet. Niti bi ikome savjetovala da se upušta u pothvate koji obećavaju super proviziju. Što se krije iza takvih ponuda? Pod broj jedan, škrti vlasnici koji ne žele plaćat radnike. Pod broj dva, firme koje nikako ne posluju i nemaju odakle plaćat radnike. I pod broj tri, proizvodi i usluge koje na tržištu ne prolaze.  Situacija u koju vas takvi poslovi dovedu je d

Svaki put kad kuham ili jedem društvo mi pravi TV, a na ekranu preparati za mršavljenje, dijete, steznici… To je IN sad nakon blagdanskog pretjerivanja. Dobro se prodaju svi proizvodi i preparati za mršavljenje, knjižice s kojekakvim dijetama, programi u teretanama, čak su me i ovi iz Herbalife sekte par puta zaustavili na ulici. Kad već svatko može biti savjetnik za prehranu dat ću vam i ja jedan savjet za super dijetu. Kad već imate toliko da se možete prežderavati, a onda potrošiti još brdo love da se to ne vidi na vašem predivnom tijelu, pokušajte ovo: Umjesto da pohlepno trpate u sebe sve što vidite, a onda kupujete smeće jer vam reklame obećavaju da ćete u 2 dana skinuti 50 kilograma, višak hrane iz svog frižidera dajte onima koji jedu vaše ostatke iz kontejnera. Jeste primijetili koliko ih ima? Vjerojatno niste jer ste svo vrijeme gledali u ogledalo. U vašem svijetu ne postoje ljudi koji kopaju po smeću da bi pojeli komad zelenog kruha, ni oni koji puše čikove s

Prošla je i ta Nova godina. Zapravo nije, tek je počela. Al prošlo je ono što svi zovu Nova godina. Jedna večer od koje svi imaju velika očekivanja, a jutro poslije uglavnom velika razočaranja.  Inače me živcira cijeli taj kaos oko jedne večeri u godini i pitanja: di ćeš? šta ćeš? s kim ćeš? Uglavnom jedva čekam da sve to prođe. Al ove godine uhvatila me neka euforija. Baš mi slavila ta Nova, baš sam joj se veselila. Ne znam zašto. Možda zato jer je prošla bila očajna i slavio mi se njen kraj ili zato što imam osjećaj da bi ova mogla biti dobra. Prošlo je… prošlo je ok. Najeli se i napili. Više najeli nego napili. Znači ove godine nećemo bit gladni, to je dobar znak. Bacali su nam petarde pod noge. Oglušili nismo. A ako su nam tako otjerali sve zle duhove s puta, hvala im.  Izlazak više-manje ko i svaki drugi. Osim grada punog ljudi, i smeća, i petardi… I to je to, obavili smo taj najbitniji izlazak, sad smo godinu dana mirni.  Budim se kasno. Jedina razlika u odno