Ja nisam ovca

Život te dovede do trenutka kad su lyricsi naslovne pjesme Prijatelja definicija tvog stanja: So no one told you life was gonna be this way Your jobs a joke, you're broke, your love life's D.O.A. It's like you're always stuck in second gear And it hasn't been your day, your week, your month, or even your year…  A Frances Ha je filmska verzija tebe i nadaš se da ćeš na kraju svoje priče imati poštanski sandučić na koji ćeš zalijepiti papirić sa svojim imenom. Ali ni Prijatelji ni Frances Ha ne žive Zagrebu, ni u Hrvatskoj… Lijepa naša domovina nama je dala priliku da radimo za soma i 600 kuna naravno, ne eura. Nema eura za narod. A i šta će nam euri kad crni kruh možemo narezati na tanke fete, šnite il kako već. Čik pogodi šta imam za večeru, budjav lebac,budjav lebac njam njam njam njam … a Bandić je u zatvoruuuu, lalala la la la! Petak je. Večer. Kraj dana, kraj tjedna, kraj mjeseca. I onda te opali shvaćanje: radiš cijeli dan, cijel

…which is, pretty much the same thing. Ne znam nikog tko se ne boji zubara, ja sam prestravljena čim čujem tu riječ. Iako ne znam zašto. Nikad nisam imala većih problema sa zubima ni nekih neugodnih iskustava. Osim samo… long story short, zatrebao mi je zubar u Zagrebu.  Nađem preko neta nekog u centru, polu-privatnog polu-socijalnog i mislim si: super, napravit će mi sigurno bolje od socijalnog, a ne ću morat plaćati baš sve kao kod privatnog. Osim toga, činio se kao korektan doktor, nigdje ga nisu popljuvali. I dođem ja tamo, sve to meni nekako čudno na prvu. Ordinacija u nekoj staroj zgradi u centu, ok, u centru su stare zagrade iznutra može bit lijepo. U jednoj ordinaciji dvije stolice, hm… i gužva, sto ljudi se mota okolo, nema pulta za sestru, sve je u jednom. Multifunkcionalan prostor, nema šta. Sestra upisuje moje podatke u komp, kraj mene stoje nekakve injekcije i igle koje će kasnije nekom staviti u usta. To mi je već, hm, hm… jel malo reć „malo nehigijenski“