Biti čovjek
Ljudi me sve češće iznenade, točnije razočaraju. Ali danas sam vidjela nešto stvarno lijepo.
Čekala sam tramvaj na Glavnom.
Cura i dečko su svirali na stanici. On je svirao gitaru, ona je pjevala i
svirala bongose. Imala je predivan glas i bila je preslatka. Naišao je jedan
stariji čovjek, izgledao je kao beskućnik; prljav, u prljavoj, istrošenoj
odjeći. Čim sam ga vidjela bila sam uvjerena da će žicat lovu. Al izgled vara i
stvari nikad nisu onakve kakvima se čine. Umjesto da prosi on je nekoliko kuna
ubacio sviračima u kutijicu. Zahvalili su mu nekoliko puta na što je on rekao: „Ja
živim na socijali, al za nešto ovako lijepo…“
To me toliko dirnulo da sam plakala
cijelim putem doma i još uvijek mi oči suze. Čovjek koji živi na socijali odrekao
se svog današnjeg kruha da bi nagradio ljude koji lijepo pjevaju na ulici. A
veliki direktori griju svoje guzice u udobnim foteljama i zgrću bogatstvo preko
leđa svojih radnika. Ne isplaćuju plaće, ne plaćaju ni porez ni doprinose, ne
prijavljuju radnike ili ih prijavljuju na minimalac i na pola radnog vremena, ne
plaćaju prekovremene, iskorištavaju mlade obrazovane ljude kao besplatnu radnu
snagu kroz neplaćene prakse i stručno osposobljavanje… A onda daju koju tisuću „u
dobrotvorne svrhe“ pa pozovu medije i kažu: gledajte svi kako smo mi dobri.
Sve je to samo dio pomno smišljene strategije. Ugled je najvažniji, a radnike
je lako ušutkati robovlasničkim ugovorima. Čovjek koji nema ništa misli da cura
koja lijepo pjeva zaslužuje par kuna iz njegovog skromnog budžeta, a vi koji
imate sve mislite da ljudi koji rade za vas ne zaslužuju ništa.
Gadite mi se svi vi koji niste u
stanju pošteno platiti ljude koji svoje živote trate u vašim firmama; vi koji
kradete od onih koji imaju najmanje; vi koji mislite da posjedujete svoje
radnike; vi koji mislite da vrijeme i životi ljudi na čijim kičmama se bogatite
ne vrijede ništa; vi koji mislite da ste važni, važniji od svih…
Primjedbe
Objavi komentar